Kognitivno opterećenje i znakovi laganja: Novi način prepoznavanje laži

Kognitivno opterećenje i znakovi laganja: Novi način prepoznavanje laži

Aleksandra Antešević

Laganje i obmane su dio svakodnevne komunikacije. U prosjeku, svaka osoba izrekne dvije laži dnevno, a motivi za to mogu biti različiti. Pitanje je kako prepoznati kada nas neko laže. To je jedna od najinteresantnijih tema i vještina koju bi voljeli da posjeduju i laici, ali i stručnjaci iz raznih oblasti.

Tehnike otkrivanja obmanjujućeg ponašanja

Tradicionalne tehnike za otkrivanje obmanjujućeg ponašanja zasnivaju se na pretpostavci o povećanom uzbuđenju organizma onoga koji laže, koje se javlja usljed straha da ne bude uhvaćen u laži (Damjanović & Ljubin Golub, 2009). U trenutku kada lažu, ljudi doživljavaju neprijatne emocije, poput anksioznosti i srama, a u tim uslovima najčešće se javljaju tri emocije: strah, krivica i naslada (Ekman, 2011). Strah se javlja kada su moguće posljedice, bilo da se radi o kazni ili nagradi, naročito značajne za pojedinca. Kada laganje nije odobreno, pojedinac može da osjeća krivicu. Naslada se javlja zbog osjećanja rizikovanja i hrabrosti da se obmanjuje druga osoba, posebno ako ona važi za nekoga koga je teško prevariti, što može dovesti i do hvalisanja koje najčešće otkriva tu laž. Osoba koja laže može osjećati i druge emocije, poput ljutnje i gađenja (Ekman, 2011). Doživljavanje različitih emocija prate i fiziološke promjne i promjene u ponašanju, koje se mogu uočiti i pratiti posebnim aparatima za registovanje fizioloških funkcija.

Jedna od najpopularnijih i najčešće korišćenih tehnika koja se zasniva na ovim pretpostavkama je i poligraf. Njime je moguće izmjeriti fiziološke parametre poput pulsa, krvnog pritiska, disanja, električne provodljivosti kože. Promjene u vrijednosti datih fizioloških funkcija na pojedinim pitanjima u odnosu na druga mogu ukazivati na tendenciju ispitanika da laže o određenom pitanju. Te funkcije su pod kontrolom autonomnog nervnog sistema, te pojedinci nemaju voljnu kontrlou nad njima. S toga se kaže da se poligraf ne može prevariti. Navodno, greške koje nastaju su greške samih ispitivača. Međutim, tehnike otkrivanja laži zasnovane na emocijama imaju određene nedostatke. Na primjer, anksioznost ne moraju osjećati samo oni koji lažu, ona se može javiti i kod osoba koje govore istinu (Ekman, 1992). Oni se, recimo, mogu plašiti da ne budu pogrešno optuženi za ono što nisu učinili.

Postoje i tehnike zasnovane na opažanju verbalnih ponašanja karakterističnih za situacije laganja, poput analize verbalnog iskaza (Baić & Batić, 2013; Pavliček, 2017). Ova tehnika se zasniva na obraćanju pažnje na osnovne karakteristike govora, kao što su struktura iskaza i kvalitet vokalnog izražavanja. Analiza verbalnog iskaza podrazumijeva primjenu unaprijed utvrđenih kriterijuma za procjenu vjerodostojnosti i kontrole iskaza. U prvom dijelu, primjenjuje se polustrukturisani intervju; drugi korak obuhvata analizu verbalnog sadržaja izjave prema određenim kriterijumima i u trećem dijelu se vrši procjena rezultata analize pomoću ček-liste za ocjenu valjanosti. Razvijen je složen sistem kriterijuma za analizu sadržaja iskaza koji se sastoji od 19 kriterijuma, a sama metoda se zasniva na pretpostavci da se lažni iskazi razlikuju prema sadržaju od istinitih iskaza (Undeutsch, 1984, prema Baić i Batić, 2013). Tako će pojavljivanje utvrđenih kriterijuma ukazivati na stvarno doživljeni događaj, ali njihovo nepojavljivanje ne ukazuje nužno da je izjava lažna, što je nedostatak ove metode (Steller & Kohneken, 1989, prema Baić i Batić, 2013).

U posljednjih nekoliko decenija, kognitivna teorija se pojavila kao novi pristup detekciji laži i dala okvire za dalja istraživanja i razumijevanje ove pojave (Adams-Quackenbush, 2015). Vrij i Granhag (2012) su razvili novi pristup u detekciji laži  koji se zasniva, upravo, na kognitivnoj teoriji. Ova teorija daje objašnjenje na koji način se ispoljavaju tragovi koji upućuju da osoba laže, odnosno kako kognitivne funkcije dovode do angažovanja bihejvioralnih i emocionalnih reakcija. Glavna ideja je da laganje zahtijeva aktivaciju više procesa u kognitivnom sistemu nego situacije kada pojedinac govori istinu, što znači da će se ispoljiti i neke razlike, kao što su nekonzistentnost iskaza, produženo vrijeme odgovora, zamuckivanje zbog povećanog kognitivnog opterećenja pojedinca koji laže.

Kognitivno opterećenje i laganje

U posljednje dvije decenije sproveden je veliki broj istraživanja koja se bave tehnikama otkrivanja laži i samim laganjem. Različite studije istražuju koliko su ljudi sposobni u prepoznavanju lažova (Ekman, & O’sullivan, 1991), koji su to bihejvioralni znakovi koji mogu uputiti da neko laže (DePaulo et al., 2003), te koji su dijelovi mozga zaduženi za laganje (Suchotzki et al., 2015). Pored pretpostavke da su u laganje uključene emocije i da je prisutna veća pobuđenost organizma (Damjanović & Ljubin Golub, 2009), naučnici su laganje proučavali i sa aspekta kognitivne aktivnosti (Vrij et al., 2011; Walczyk et al., 2013). Različitim istraživanjima utvrđeno je da laganje zahtijeva angažovanje više kognitivnih resursa, te da je opterećenje veće nego kod govorenja istine (Vrij & Granhag, 2012). To vjerovatno proizilazi iz toga što onaj koji laže mora istovremeno i osmišljavati priču i voditi računa da djeluje ubjedljivo i da mu sagovornik vjeruje, dok onaj koji govori istinu ima zadatak samo da ispriča ono čega se sjeća (Adams-Quackenbush, 2015). Evedintirani su neki znakovi u ponašanju i govoru, kao što su smanjena učestalost treptanja, učestalije pauze u govoru, manje česti pokreti rukama, manje učestali pokreti očiju, duže vrijeme koje protekne od momenta postavljanja pitanja do momenta davanja odgovora, širenje zjenica, koji mogu upućivati na kognitivno opterećenje i koji se uzimaju kao znakovi/tragovi laganja (Vrij et al., 2011; Walczyk et al., 2013; Masip & Herrero, 2015).

Walczyk i saradnici su postavili model koji objašnjava aktiviranje kognitivnih procesa u toku davanja lažnog iskaza kroz tri koraka, a koji su nazvali aktivacija-odluka-konstukcija model (Activation-Decision-ConstructionModel – ADCM; Walczyk et al., 2013). Kada na postavljeno pitanje osoba namjerava odgovoriti lažno, u kognitivnom sistemu, u dugotrajnoj memoriji, prvo dolazi do aktiviranje istinitih informacija vezanih za događaj o kojem se govori, obično automatski. Drugo, na osnovu istinitih činjenica i trenutnog socijalnog konteksta može se donijeti odluka o davanju lažnog odgovora, što obično treba da ima neku korist za datog pojedinca. Tada će davanje istinitih odgovora biti inhibirano. U trećem koraku formira se lažni odgovor koji odgovara kontekstu, a koji je konstruisan tako da djeluje uvjerljivo, konzistentno i da omogući lažljivcu da postigne svoj cilj.

U istraživanju Walczyka i saradnika (2003) ispitanici su izvještavali da kada su na pitanja davali lažne odgovore koji su prethodno bili dobro uvježbani, istinite činjenice koje su se pobudile iz dugotrajne memorije su otežavale reprodukciju lažnog odgovora. Takav nalaz je u skladu sa komponentama aktivacije i odlučivanja. U drugom istraživanju Walczyk i saradnici (2005) su utvrdili da su ispitanici koji su lagali o pitanjima za koja su dobro uvježbali istinite odgovore ispoljavali znakove većeg kognitivnog opterećenja, nego oni koji su tek osmislili svoje lažne priče. Dakle, sam čin odluke o laganju nameće veće opterećenje nego govorenje istine, kao što je i predviđeno modelom.

S obzirom na to da svaki ispitanik koji namjerava da laže, a koji očekuje da će biti ispitivan unaprijed pripremi priču i donekle uvježba kako će se ponašati, za rezultat se dobija to da kod njih znakovi laganja nisu toliko prisutni i očigledni. Da bi se to preduprijedilo, Vrij i saradnici (2008) su predložili specifični način intervjua koji bi podrazumijevao da ispitanik prepriča događaj obrnutim redosljedom. Ovo uzrokuje veće kognitivno opterećenje jer ometa rekonstruisanje događaja i u suprotnosti je sa prirodnim redosljedom kodiranja slijeda događaja (Vrij & Granhag, 2012). Alternativni način povećanja kognitivnog opterećenja kod ispitanika jeste da se zahtijeva da svog sagovornika gleda u oči dok priča o događaju. Kontakt očima predstavlja distraktor, jer obično kada se osobe koncentrišu na priču, posebno kada se nečega trebaju prisjetiti, postoji tendencija izbjegavanja gledanja sagovornika u oči. Da ovakav način vođenja intervjua ima efekta dokazano je i u nekim istraživanjima, gdje je pronađeno da ispitanici koji pričaju priču obrnutim redosljedom i oni koji moraju gledati sagovornika u oči ispoljavaju više znakova kognitivnog opterećenja u situacijama laganja (Vrij et al., 2008; Vrij, Mann, Leal, &Fisher, 2010).

Drugi način da se poveća kognitivno opterećenje jeste tehnika postavljanja neočekivanih pitanja (Hartwig, Granhag, Strömwall, & Kronkvist, 2006). Ova tehnika je posebno korisna za predupređivanje isplaniranih laži. Podrazumijeva da onaj koji vodi intervju od ispitanika traži da navede što više detalja, čime se povećava kognitivni napor. Ključna karakteristika ove tehnike je da ispitivač u jednom momentu postavi pitanje o nekom poznatom, već ispričanom detalju, koji je relevantan za dati slučaj, ali koji je neočekivan za ispitanika, jer je o tome već govorio. Što je pitanje bilo manje očekivano, to će prouzrokovati veće opterećenje i više će se ispoljiti u reagovanju ispitanika

Ipak, navedeni pokazatelji iako upućuju da nas osoba laže, u ozbiljnim situacijama poput policijske istrage, ne trebamo uzeti kao dokaz laganja, već momente u kojima se oni javljaju uzeti kao sumnjive i još ih dodatno ispitali kako bismo napravili tačnu procjenu istinitosti. Kako Ekman (2011) navodi, ne postije sami znakovi laganja koji će bez sumnje ukazati da neko laže, postoje samo „vrele tačke“ koje treba dodatno istražiti.

Bez obzira na to, ne treba biti obeshrabren. S obzirom na to da se radi o istraživačkom problemu koji ima svoju važnu praktičnu primjenu, ovakva istraživanja su od velikog značaja za stručnjake iz raznih oblasti, kako policijske službenike, inspektore, tako i kliničke psihologe i sve one koji rade sa ljudima i koji utiču na njihove sudbine, a čija odluka upravo zavisi od dobre procjene iskaza osumnjičenog (pacijenta, klijenta).

Literatura

Adams-Quackenbush, N. M. (2015). The Effects of Cognitive Load and Lying Types on Deception Cues.Preuzetosa: http://www.springerlink.com.library2.smu.ca/bitstream/handle/01/26353/Adams-Quackenbush_Nicole_MASTERS_2015.pdf?sequence=1&isAllowed=y

Baić, V., & Batić, S. (2013). Otkrivanjeobmanjujućegponašanjaprimenomanalizesadržajaiskaza. Primenjenapsihologija, 6(1), 23-43.

Damjanović, N., & LubinGolub, T. (2009). Metode otkrivanja laži. Policijska sigurnost, 18(2), 222-236.

DePaulo, B. M., Lindsay, J. J., Malone, B. E., Muhlenbruck, L., Charlton, K., & Cooper, H. (2003). Cues to deception. Psychological bulletin129(1), 74-118.

Ekman, P. (1992). Telling lies: Clues to deceit in the marketplace, politics, and marriage. New York (USA): W. W. Norton & Company.

Ekman, P. (2011). Razotkriveneemocije. Beograd (RS): Zavodzaudžbenike.

Ekman, P., &O’sullivan, M. (1991). Who can catch a liar?. American psychologist46(9), 913-920.

Hartwig, M., Granhag, P. A., Strömwall, L. A., & Kronkvist, O. (2006). Strategic use of evidence during police interviews: When training to detect deception works. Law and human behavior, 30(5), 603-619.

Masip, J., & Herrero, C. (2015). New approaches in deception detection II. Active interviewing strategies and contextual information. Papelesdel Psicólogo, 36(2), 96-108.

Pavliček, J. (2017). Znanstveno utemeljena detekcija laganja u funkciji kaznenog postupka. Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu,24(2), 651-669.

Suchotzki, K., Crombez, G., Smulders, F. T., Meijer, E., & Verschuere, B. (2015). The cognitive mechanisms underlying deception: An event-related potential study. International Journal of Psychophysiology, 95(3), 395-405.

Vrij, A., & Granhag P. A. (2012). Eliciting cues to deception and truth: What matters are the questions asked. Journal of Applied Research in Memory and Cognition,1(2), 110-117. http://dx.doi.org/10.1016/j.jarmac.2012.02.004

Vrij, A., Leal, S., Mann, S. A., & Granhag, P. A. (2011). A comparison between lying about intentions and past activities. Applied Cognitive Psychology, 25(2), 212-218. http://dx.doi.org/ 10.1002/acp.1665

Vrij, A., Mann, S., Fisher, R., Leal, S., Milne, B., & Bull, R. (2008). Increasing cognitiveload to facilitate lie detection: The benefit of recalling an event in reverse order.Law and Human Behavior, 32, 253–265.http://dx.doi.org/10.1007/s10979-007-9103-y

Walczyk, J. J., Griffith, D. A., Yates, R., Visconte, S.,&Simoneaux, B. (2013). Eye movements and other cognitive cues to rehearsed and unrehearsed deception when interrogated about a mock crime. Applied Psychology in Criminal Justice, 9(1), 1-23.