Lažna sjećanja

Lažna sjećanja

Slađana Duper

Zamislite hodate ulicom i prolazite pored osobe koju vidite jasno samo na sekund-dva. Kada je osoba nestala iz Vašeg vidokruga, primijetili ste da je imala neku ogrlicu. Ali koje je boje bila ogrlica? „Možda je bila svijetlo plava“, pomislite „Da, bila je svijetlo plava“. Ali tada počnete sumnjati u samog sebe: „Ili je to maska za zaštitu od virusa bila svijetlo plava, nije li ogrlica bila ljubičasta. Da, bila je skroz svijetla ljubičasta boja, sada se sjećam“. I tako počnete razmišljati, a već kada ste se pitali i predložili sebi alternativu, lažno sjećanje se može razviti i Vaše prisjećanje događaja može postati iskrivljeno. Sigurno ste se do sada nalazili u sličnoj situaciji, kao i ja, zbog toga sam se i zainteresovala za temu lažnih sjećanja i koji faktori mogu imati uticaj na javljanje grešaka u pamćenju.  

Da li Vam se ikada desilo da se jasno sjećate stvari za koje znate da se nisu dogodile? Ako jeste, niste jedini koje Vaš mozak ponekad laže, jer istraživanja pokazuju da se to događa svim ljudima. 

Lažna sjećanja

Ljudsko pamćenje je vrlo fleksibilno i tokom tog procesa može doći do distorzija u pamćenju, što vodi nastajanju lažnih sjećanja. Lažna sjećanja određuju se kao sjećanja na događaje koji se nikada nisu javili ili značajno iskrivljena sjećanja na događaje koji su se javili (Lampinen, Neuschatz & Payne, 1997).

Za istraživanje lažnih sjećanja najčešće upotrebljavana paradigma je Deese-Roediger-McDermott (DRM paradigma). To je eksperimentalna paradigma koja se koristi u preko 40% istraživanja o lažnim sjećanjima, a ona se temelji na listama koje sadrže od 12 do 15 riječi koje ispitanici moraju zapamtiti i nakon toga se od njih traži dosjećanje ili prepoznavanje riječi s tih lista (Deese, 1959; Roediger & McDermott, 1995).

Noviju tehniku za istraživanje lažnih sjećanja razvila je Elizabeth Loftus koju je nazvala „izgubljen u trgovačkom centru“. Na ovaj način željelo se ispitati hoće li se javiti lažno sjećanje ispitanika na izmišljeni događaj iz djetinjstva. Nakon serije sugestivnih intervjua, provedenih po uzoru na terapijske tehnike kojima se u svijest prizivaju potisnuta sjećanja, 20-25% ispitanika je izjavilo kako se sjećaju da im se dogodio izmišljeni/lažni događaj. Takvo lažno sjećanje je najčešće bilo detaljno i emocionalno nabijeno (Laney & Loftus, 2013). Na osnovu navedenog, postavlja se pitanje: da li sugestivna manipulacija dovodi ljude do toga da otkriju pravo sjećanje ili do toga da stvore lažno sjećanje? (Loftus & Bernstein, 2005). Tako bi sugestija „izgubljen u trgovačkom centru“ mogla da dovede do toga da ljudi iskopaju istinsko iskustvo gubljenja, čak i ako su privremeno na to zaboravili.

Takođe, važno pitanje za istraživače jeste da li se istinita i lažna sjećanja razlikuju. Istinita  sjećanja su važna za naš život, a pitanje je imaju li lažna sjećanja značajne posljedice na nas. Pokazalo se da lažna sjećanja zaista imaju uticaj na naše ponašanje i doživljaje, posebno onda kada se radi o personalizovanim i specifičnim sugestijama kojima je izazvano lažno sjećanje (Laney & Loftus, 2013). To je dokazano u istraživanju u kojem je ispitanicima rečeno da su vrlo vjerovatno u nekom trenutku u djetinjstvu pojeli pokvareni jogurt od breskve. U naknadnom ispitivanju nekoliko mjeseci kasnije, ispitanici su trebali probati različite okuse jogurta te su izbjegavali sve vrste jogurta, a ne samo jogurt od breskve, što pokazuje da su lažna sjećanja zaista uticala na ponašanje (Scoboria et al., 2012).

Kada god od ljudi tražimo da se nečega sjete, vjerovatno da će neka od tako pribavljenih informacija biti pogrešna. Kada nekoga podstičemo na aktivnosti koje omogućavaju konstrukciju sjećanja (formiranje mentalnih slika, opisivanje mogućih događaja) to povećava rizik od kreiranja sjećanja. Ukoliko nekoga podstičemo da prihvati većinu ideja i slika koje mu padaju na um, rizik od kreiranja lažnih sjećanja se povećava  (Hyman & Loftus, 1998).

Individualne razlike i lažna sjećanja

Na stvaranje lažnih sjećanja utiče veliki broj faktora. Kada bi se znalo koji sve faktori utiču na lažno sjećanje vrlo lako bi se moglo predvidjeti ili spriječiti njegovo javljanje. Činjenica je da su pojedinci skloniji greškama u pamćenju i u laboratorijskim uslovima i stvarnim situacijama je dobro poznata. Iako je jasno da pojedinci mogu doživjeti greške u pamćenju, manje je jasno da li postoje određeni pojedinci koji su skloniji da ih doživljavaju (Leding, 2012).

Da bi se utvrdile individualne razlike u samom fenomenu lažnih sjećanja, brojni istraživači su uključili u svoja istraživanja posmatranje uticaja kapaciteta radnog pamćenja. Radno pamćenje predstavlja kognitivni sistem koji je odgovoran za privremeno zadržavanje i manipulaciju informacijom i učestvuje u izvođenju niza različitih i vrlo važnih kognitivnih zadataka poput učenja, rezonovanja i razumijevanja (Baddeley, 2004). Neka istraživanja su pokazala kako ispitanici s većim kapacitetom radnog pamćenja imaju manju vjerovatnost doživjeti lažna sjećanja. Osobe s većim kapacitetom radnog pamćenja bolje su u pronalaženju izvora informacije u pamćenju, te na taj način smanjuju broj pogrešaka u pamćenju (Leding, 2012).

Iako je dokazana veza između radnog pamćenja i lažnog pamćenja, uticaj radnog pamćenja na emocionalna lažna sjećanja nije sasvim jasan. Češće koristimo svoja sjećanja kada smo u nekoj vrsti emocionalnog stanja ili kada su događaji koji se pamte sami po sebi vrlo emotivni, stoga je i važno znati u kojoj mjeri emocije mijenjaju tačnost pamćenja. Postoje dokazi o efektu emocija na dugoročno jačanje pamćenja (Kensinger & Corkin, 2003), to jest, emocionalno uzbuđujući događaji uglavnom se pamte bolje od neutralnih, ali i ne u svim aspektima i situacijama (Christianson, 1992). 

U svojoj studiji Mirandola i saradnici (2015) zaključili su da radno pamćenje igra kritičnu ulogu u određivanju proizvodnje lažnih sjećanja, posebno u uticaju na obradu negativnog materijala. Dakle, moć privlačenja pažnje negativnih informacija nije nužno automatska, već može da zavisi od dostupnosti kapaciteta radnog pamćenja. U skladu s tim, kada su raspoloživi kapaciteti radnog pamćenja niski, negativne informacije prestaju da privlače posebnu pažnju (Van Dillen & Koole, 2009). Negativne informacije je teže inhibirati nego pozitivne (Osaka et al., 2013), pa tako osobe u stanju opterećenja radnog pamćenja i s obzirom na njihovu ograničenu sposobnost da kontrolišu nametljive misli i isključe ih iz pamćenja, boriće se da odbace neviđene događaje povezane sa negativnim događajima. Suprotno tome, osobe sa visokim kapacitetom radnog pamćenja mogu imati koristi od emocionalno nabijenih događaja i na taj način pokazati smanjeno lažno sjećanje i na pozitivne i na negativne događaje u poređenju sa neutralnim (Mirandola et al., 2015).

Dakle, raspoloženje je jedan od faktora koji, takođe, ima uticaj na lažna sjećanja. Ispitanici koji dolaze u laboratoriju dolaze već u nekom raspoloženju pa je s stoga kod njih lakše izazvati određene emocije nego neke druge. Tako, ispitanici koji su bili pozitivno raspoloženi imaju više lažnih sjećanja od onih koji su bili negativno raspoloženi. Osobe koje su pozitivno raspoložene ne žele ulagati kognitivni napor, kako bi ostale pozitivno raspoložene, dok negativno raspoložene osobe žele uložiti kognitivni napor s ciljem poboljšanja raspoloženja (Vranić & Tonković, 2012).

Takođe, trajanje nekog događaja je jedan od faktora koji ima uticaj na lažna sjećanja. Izloženost materijalu utiče na kvalitet i tačnost dosjećanja i to tako da što je duže vrijeme izloženosti veća je količina zapamćenog materijala nezavisno o vrsti materijala. Neka istraživanja polaze od pretpostavke da kod lažnih sjećanja duža izloženost materijalu dovodi do dublje obrade podataka. Dublja obrada je semantička i usmjerena na značenje podražaja, a pri tome se gube neke informacije koji nisu relevantne za značenje. Upravo zato je veći broj lažnih sjećanja onda kada se ispitanici usmjeravaju na značenje materijala jer zanemaruju neke druge karakteristike (Belli, 2012). Istraživanja potvrđuju da s porastom izloženosti materijala koji se treba zapamtiti raste broj tačnih dosjećanja i broj lažnih sjećanja. No, s daljim povećanjem izloženosti materijalu smanjuje se broj lažnih sjećanja (Jou & Flores, 2012).

Zaključak

Lažna sjećanja, kao i istinita, su važna za naš život i samim tim utiču na naše ponašanje i doživljaje, iz tog razloga je značajno ispitivati odnos sa ostalim aspektima kako pamćenja tako i drugim faktorima. Eksperimentalno proučavanje grešaka u pamćenju i faktora koji imaju uticaj na njihovo javljanje značajno se povećava posljednjih decenija. Najčešće se lažna sjećanja dovode u vezu sa faktorima poput radnog pamćenja, raspoloženja ili trajanja događaja.
Osobe sa većim kapacitetom radnog pamćenja se bolje snalaze u pronalaženju informacija u pamćenju i to vodi ka manjoj podložnosti lažnim sjećanjima. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri naše emocije i trenutno raspoloženje mogu uticati na tačnost naših sjećanja. Ispitujući upravo taj odnos došlo se do zaključka da, najčešće, pozitivno raspoložene osobe imaju više lažnih sjećanja za razliku od negativno raspoloženih koji ulažu više kognitivnog napora. Osim kapaciteta radnog pamćenja i emotivnog stanja osobe, dostupnost lažnih sjećanja zavisi od izloženosti nekom događaju, što smo izloženiji manje smo i podložniji lažnim sjećanjima. Važno je svakako navesti da uvijek postoje individualne razlike u vjerovatnosti stvaranja lažnih sjećanja.  

Literatura

Baddeley, A. (2004). Ljudsko pamćenje: teorija i praksa. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd.

Belli, R.F. (2012). True and False Recovered Memories. Nebraska: University of Nebraska, Lincoln.

Christianson, S.-A. (1992). Emotional stress and eyewitness memory: A critical review. Psychological Bulletin, 112(2), 284–309. doi:10.1037/0033-2909.112.2.284 

Deese, J. (1959). On the prediction of occurrence of particular verbal intrusions in immediate recall. Journal of Experimental Psychology, 58(1), 17–22. doi:10.1037/h0046671 

Hyman, I. E. Jr., & Loftus, E. F. (1998). Errors in autobiographical memory. Clinical Psychology Review, 18(8), 933–947. doi:10.1016/s0272-7358(98)00041-5 

Jou, J., & Flores, S. (2012). How are false memories distinguishable from true memories in the Deese–Roediger–McDermott paradigm? A review of the findings. Psychological Research, 77(6), 671–686. doi:10.1007/s00426-012-0472-6 

Kensinger, E. A., & Corkin, S. (2003). Memory enhancement for emotional words: Are emotional words more vividly remembered than neutral words? Memory & Cognition, 31(8), 1169–1180. doi:10.3758/bf03195800 

Lampinen, J. M., Neuschatz, J. S. & Payne, D. G. (1997). Memory illusions and consciousness: Examining the phenomenology of true and false memories. Current Psychology, 16, 181-224. doi: 10.1007/s12144-997-1000-5

Laney, C., & Loftus, E. F. (2013). Recent advances in false memory research. South African Journal of Psychology, 43(2), 137–146. doi:10.1177/0081246313484236

Leding, J. K. (2012). Working memory predicts the rejection of false memories. Memory, 20(3), 217–223. doi:10.1080/09658211.2011.653373 

Loftus, E. F., & Bernstein, D. M. (2005). Rich False Memories: The Royal Road to Success. Experimental cognitive psychology and its applications, 101–113. doi:10.1037/10895-008

Mirandola, C., Toffalini, E., Ciriello, A., & Cornoldi, C. (2015). Working memory affects false memory production for emotional events. Cognition and Emotion, 31(1), 33–46. doi:10.1080/02699931.2015.1075379

Osaka, M., Yaoi, K., Minamoto, T., & Osaka, N. (2013). When do negative and positive emotions modulate working memory performance? Scientific Reports, 3(1). doi:10.1038/srep01375 

Roediger, H. L. & McDermott, K. B. (1995). Creating false memories: Remembering words not presented in lists. Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 21, 803-814. doi: 10.1037/e537272012-273

Scoboria, A., Mazzoni, G., Jarry, J. L., & Bernstein, D. M. (2012). Personalized and not general suggestion produces false autobiographical memories and suggestion-consistent behavior. Acta Psychologica, 139(1), 225–232. doi:10.1016/j.actpsy.2011.10.008 

VanDillen, L. F., & Koole, S. L. (2009). How automaticis “automatic vigilance”? The role of working memory in attentional interference of negative information. Cognition & Emotion, 23, 1106– 1117.

Vranić, A., & Tonković, M. (2012). Lažna sjećanja: Izvještaj 21. Ljetne psihologijske škole. Zagreb: FF Press.